Ukoliko se jos uvijek skolujes ili studiras, definitivno imas vise vremena i prilika da povecas svoje sanse za posao. Ostali koji ne pripadaju ovoj grupi, moraju malo vise truda da uloze u pronalazenje istih prilika.
- Odabracu 3 cinjenice sa kojima se svi moramo pomiriti:
1. Zavrsiti faultet vise nije “big deal”
2. Tvoje nije “samo da ucis”
3. Sva pamet i predmeti na fakultetu te svrstavaju u pocetnika. Sta znas raditi? Ovisno o fakultetu, ali vjerovatno ne znas nista ili znas “svasta pomalo”. Raditi? Sta znaci RAD?
A sada procitajte slijedeci članak koji ovdje citiram, pa nastavljamo dalje:
“Njemačka štampa o problemu nezaposlenosti mladih u BiH: Traže posao, ali ne i rad, sami krivi za mizeriju u kojoj žive
Njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) donio je članak o bh. omladini “koja ima nerealna očekivanja, traži posao ali ne i rad i da su i sami krivi za mizeriju u kojoj žive”, prenosi Radio Deutsche Welle.
Potresna brojka
– Kada na jugu ili istoku Evrope dođe do nemira, ne prođe dugo a da se oni ne obrazlože visokom stopom nezaposlenosti mladih. Ništa drugačije nije ni sa protestima u BiH. Političari u BiH nisu u stanju da suzbiju nezaposlenost mladih – pisalo je ovih dana, recimo, u švajcarskom listu Neue Zürcher Zeitung (NZZ).
I zaista, u BiH je, prema navodima Svjetske banke, 58 posto mladih između 15 i 24 godine nezaposleno. To je čak za balkanske standarde potresna brojka.
Da li je BiH država u kojoj korumpirana politička elita ne daje šansu mladim i dobro obrazovanim ljudima? Slovenka Katarina Cvikl, koja od 2012. radi za najbolji Institut za sociološka istraživanja u BiH ‘Populari’, daje drugačiji odgovor na ovo pitanje. Iz empirijski potkrijepljene analize i studije puno se može naučiti o BiH, kao naprimjer da su mnogi nezaposleni mladi Bosanci i Hercegovci sami krivi za mizeriju u kojoj žive. Studija se prije svega bavila apsolventima visokoškolskih ustanova.
Na tu ideju su došli u Institutu “Populari”, tražeći podmladak.
– Iskustvo koje smo stekli s njima bilo je uznemirujuće, od aplikacija za posao, preko intervjua, do radnog morala – kaže Katarina Cvikli dodaje da su i mnogi potencijalni poslodavci stekli su sličan utisak, “tako da smo došli do zaključka da o tome moramo pokrenuti javnu raspravu”.
To im je i uspjelo i to sa veoma provokativnim tezama. U BiH se stalno tvrdi da je loša ekonomska situacija i nedostatak mogućnosti za posao razlog nezaposlenosti. Ali i sami mladi snose svoj dio odgovornosti. To počinje sa nerealnim očekivanjima mnogih apsolvenata. Stalno im govore da su oni elita zemlje i da posao čeka na njih. Njihovi pogledi dolaze i od njihovih profesora, koji uglavnom pripadaju staroj YU-školi.
Iz godine u godinu je u BiH sve više studenata. U posljednjih 15 godina taj broj se udvostručio. U 2000. ih je bilo 58.000, a sada ih je 115.000. Roditelji podupiru svoju djecu u vjerovanju da su oni previše dragocjeni da bi radili neki posao koji nije dovoljno prestižan ili koji nije u skladu sa njihovim obrazovnim profilom, kaže se u studiji Instituta “Populari”. Mnogi studenti ne žele ni da znaju za praksu, za pohađanje semestara na fakultetima u inostranstvu, gdje bi se uz dodatne poslove sami mogli finansirati ili daljem obrazovanju.
Nerealna očekivanja
U Velikoj Britaniji, gdje je Katarina Cvikl završila studij, studenti sami uz raznorazne posliće finansiraju barem dio troškova strašno skupog studija.
Zapravo, kod velikog broja bh. studenata ambicioznost se ispoljava u pogledu njihovih nerealnih očekivanja i to je iskustvo koje je napravio i Davor Odobašić, direktor privatnog portala za posredovanja posla firmama pod nazivom: posao.ba.
– Profesori ih čak ubjeđuju da su neki poslovi za njih sramota. A upravo početnici sa ovakvim gardom nemaju šansi da dobiju ili zadrže posao – govori Odobašić.
Jasmin Bešić, direktor Omladinskog centra “Kult” stalno pita novopečene akademce kako vide svoju budućnost.
– Mnogi od njih sanjaju da sjede u kafiću i preko telefona orkestriraju svoje saradnike – kaže on.
Ankete pokazuju da su posebno omiljeni poslovi u državnoj službi, u Elektroprivredi ili Telekomu. ‘
– Mnogi mladi ljudi traže posao, ali ne i i da rade i nemaju interesa za rad i zalaganje – dodaje Bešić.
Nije mu jasno kako neko može sa dvadeset i nešto ili 30 godina života biti zadovoljan sa platom od 1.000 KM i istim poslom i pita se: “Pa gdje im je ambicija?”
Ankete pokazuju i da mnogi, u potrazi za poslom, nisu spremni da napuste svoj rodni kraj. Ali, da li mladi ljudi sa ovakvim gardom i stavovima mogu da krive korumpirane političare za to što su nezaposleni?
Institut Populari je kritikovan u BiH zbog ove studije.
– Izvještaj pripisuje krivicu mladima bez poslaiamnestira političare. Osim toga, “Populari” se nije zapitao zbog čega bh. fakulteti proizvode apsolvente koji nemaju šansi da se snađu u poslovnom životu. Kritika nije neosnovana – kaže Katarina Cvikl i najavljuje narednu studiju, koja će se pozabaviti obrazovnim sistemom u BiH, zaključuje se u članku lista Frankfurter Allgemeine Zeitung. ”
Izvor: http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/njemacka-stampa-o-problemu-nezaposlenosti-mladih-u-bih-traze-posao-ali-ne-i-rad-sami-krivi-za-mizeriju-u-kojoj-zive
Vjerujem da nije jednostavno pronaci se u ovom tekstu, a vrlo je malo onih koji se nece pronaci tu. Dakle, progutacemo knedlu, POMIRITI SE SA CINJENICAMA i nastaviti dalje.
Cinjenica je i da neki uspiju!!! To ohrabruje!!!
(Ovdje ne govorim o djeci onih koji se lako pobrinu i zaposle ih u zeljene institucije, itd, nego o onima koji svojim trudom dodju do posla.)
Malo obrazlozenja za tri cinjenice koje moramo prihvatiti:
1. Mnooogo mladih je zavrsilo fakultet i tome se niko vise nije zacudio. Bez obzira koji fakultet ste zavrsili, niste sami. Jedno istrazivanje pokazuje da koeficijent inteligencije IQ utice na uspjeh u karijeri samo od 4 do 10%. (A whole new mind, Daniel H. Pink, 2005) Velike uspjehe u karijeri su cak napravili oni koji su napustili fakultet (ne, ne ohrabrujem nikoga na to, samo govorim da fakultet nije jedini kljuc uspjeha), a da ne nabrajam svima poznate multinacionalne kompanije, spomenucu bosanski dernek.ba i kasnije pik.ba koji je kreiran od strane studenata koji su imali volju, upornost i viziju da nesto naprave prije nego su zavrsili fakultet.
2. Tvoje je “samo da ucis”: Ovo svi cujemo od nasih roditelja koji su ocito ostali u ‘onom sistemu’ i jos uvijek nisu svjesni da smo odavno u vremenu surovog kapitalizma. Fakultet nikako nije samo ucenje i studiranje. O ovome cu posebno u narednom postu. I jos nesto, nikad nemojte dozvoliti da roditelji za vas idu pitati poslodavca za posao. Nikada! Jedan mladic koji ima 29 god. mi je nedavno rekao: “Ne znam jos za tu firmu, tata je rekao da ce ici pitati…” I vi tu ocekujete da vas neko shvati ozbiljno i zrelo za rad?!
3. Početnik! Tek kada zavrsis fakultet, ustvari – pocinjes. Ukazana mi je prilika da nakon zavrsetka fakulteta pocnem raditi u bransi koja mi je bila smjer na visim godinama studija. Osjecajuci se doslovno kao tele na samom pocetku karijere, bilo mi je najbitnije da me niko ne pita o mom studiju i smjeru. Sramota da nista ne znam a to dvoje se itekako podudaralo! RAD – to cemo kasnije obrazloziti.
Iskorijeniti zablude koje nam se nalaze u glavamo, potvrdjeno ili ne, je proces koji traje. Neki ce nas nazvati ludjacima, neki ce se smijati, ali ove zablude ne smiju biti tu ako zelimo sebi povecati sanse da dodjemo do posla.
Mozda moje stavove ne dijele mnogi, ali reci cu da su ovo stavovi nekoliko osoba koje su uspjesne u onome sto rade.
Kada smo prihvatili cinjenice, mozemo krenuti u proces oslobadjanja od zabluda koje su normalne u nasem sistemu i odluciti svaki dan uraditi nesto sto ce nas pribliziti poslu. Jer, traziti posao ne znaci samo predati nekome molbu/biografiju/CV. Do toga jos nismo dosli 🙂
Sve navedeno se odnosi na licnost i na ono sto jesmo ili mozemo uraditi na sebi, a pustimo sada i vlast i drzavu i procente… Najuporniji uspijevaju.
Sta mislite o navedenim cinjenicama? Neke vrijedjaju, neki ce se smijati, ali meni bi bilo drago da su nam na fakultetu ovako pricali.
Voljela bih da obrazložite ovaj dio:
Nije mu jasno kako neko može sa dvadeset i nešto ili 30 godina života biti zadovoljan sa platom od 1.000 KM i istim poslom i pita se: “Pa gdje im je ambicija?”
Nije mi jasno da se na početku piše o tome da su mladi preambiciozni (svršeni diplomci imaju dvadeset i nešto godina), a onda istovremeno, ne trebaju biti zadovoljni nekom prosječnom platom? Da je naglašeno da je to neko sa 30+ godina, pa da nije zadovoljan nakon nekog vremena i većeg iskustva, bilo bi mi logično.
Ostalo mi je OK, sama sam svjedok kako su ove nove generacije nenormalne. Ne samo da neće raditi za ispodprosječnu platu, ne samo da se neće zalagati i truditi, volontirati, većina, ni u kom slučaju, već neće ni da rade na mjestima udaljenim od centra grada, a ne daj Bože u naseljima izvan grada. Smiješno i žalosno.
Obzirom da je tekst citiran, pretpostavljam da se moze tumaciti kao to da mladi imaju velike ambicije da odmah dodju do sigurnog posla, ali tu ambicije prestaju. Ne zele napredovati, rizikovati, mijenjati posao, nego sjesti u stolicu u nekoj javnoj instituciji i tu provesti mozda do penzije… Kao sto sami kazete, mladi ne zele volontirati, raditi za manju platu na pocetku itd, nego odmah imaju zacrtan jasan cilj, ali tu ambicije prestaju. Meni se cini da se na to odnosi citat. A vjerujem da je vecina mladih ovog razmisljanja, koliko vidim u mom okruzenju… Ipak, to je stav koji ce se lagano promijeniti… zakon trzista!
Sve se slažen, tekst je realan i citirani dio a i ovaj koji si ti pisala. Ja san student još uvik, doduše pauziran godinu sad al iman još master završit, trenutno iman bachelor iz Politologije, i možda mi je srića u nesrići što srudiran Politologiju pa znan da me posa neće dočekat na gotovo ko što to očekuju neki koji studiraju npr tehničke fakultete. Želin radit ko novinar i to san se trudija već i na faksu, pisa san članke za Sutra.ba magazin a nešto san sitno pisa i za news.bar, to je ovaj hrvatski satirični portal. Također san godina dana radija stand up i isto san zarađiva neke pare sebi od toga.
Ja znan da svojin radon mogu doć do nekakva posla, al fakat me je strah da ću i ja završit na nekom poslu sa plaćon od 1 000 maraka i da neću moć zarađivat više od toga. Toga se bojin, jer nije baš lako, pogotovo ne kao novinar i politolog zarađivat neku veću plaću. Iako, iman talenata i mogu ih unovčit, možda bi moga radit paralelno stand up i pisat članke npr, tako nešto i planiran.
Kada udjes u poslovni svijet vidjeces da ima jos mogucnosti osim ovih sto si naveo. Mnoge firme nemaju PR sluzbu a cesto su u prilici da publikuju saopcenja za javnost i treba im osoba koja ce strucno oblikovati njihove objave – eto ti prilike (jedna u nizu).
Vjerujem da ces uspjeti, samo treba otvoriti vidike i biti uporan 😉
Prvo ti nađi prave podatke a ne samo one koji odgovaraju tvom mišljenju. Zadnji podaci o nezaposlenosti mladih je iznijela CIA ( https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/rankorder/2229rank.html ) i iznosti 62,8% i to je jedino u čemu je Bosna prva u svijetu. Po broju nezaposlenih mladih.
Što se tiče ovih njemačkih novina, ja sam ti više tip kad mi moja mater nešto kaže ako to meni ne zvuči logično zapitaću se i nad tim, kamo li svjetski medij.
Mladi u BiH imaju nerealna očekivanja jer žele posao i platu! Niko danas ne bježi od rada i sigurna sam da su poslodavnci fer u privatnom i javnom sektoru i ne iskorištavaju lošu političko-pravnu situaciju tj. da plate kako i treba za urađeni rad i ne izrabljuju radnike za niže od dzabe, niko se ne bi stidio nikakvih poslova i bilo bi normalno kao i u Evropi da svi studenti tokom školovanja rade svašta, dobivaju platu za svoj rad i iskusvo.
Neke stvari ti piju vode, možda da drugačije oblikuješ imalo bolji efekat na mene koja sam mlada. Slažem se da ima dosta mladih sa pogrešnim stavom koje ne opravdavam, kao npr. da je posao u javnoj upravi top, e sad pitanje je da li je taj mladi čovjek kriv jer ima takvo mišljenje ili je to zaista istina? Je li u končanici fer, kao što navode tvoji izvori sa kojim očito dijeliš mišljenje kriviti mlade za to ili ćemo posmatrati stvari šire pa reći da su ti mladi produkt lošeg sistema. Ja bih prije rekla da se pokušava prebaciti krivica na mlade da bi se prikrio trulost jednog sistema, jer stepen njihove nezaposlenosti to potvrđuje. Evo ovaj primjer javnog sektora koji se u BiH se pokazao kao najbolji poslodavac, a ko stoji iza njega?(Političe partije!?) Znaš li kakva je borba za posao u javnom sektoru? Živi kanibalizam! Šta u međuvremenu radi privatni sektor da privuče novu radnu snagu? Ništa ili malo šta.Kako danas roditelji savjetuju svoju djecu u potrazi za poslom? Previše sam sretala beskičmenjaka da bih se mogla diviti takvom odgoju.
Ovdje vidim jako puno tema za pisanje koje prepustam onima koji se osjecaju kompetentno da pisu na teme poput – odnos prema zaposlenima u privatnom sektoru, produkti loseg sistema, odgoj djece u skolskom uzrastu itd itd. Te crne teme i statistike su ono o cemu necu ovdje pisati. Takodjer mi nije namjera da pisem o tome kako bi privatni sektor rado privukao mlade snage kada bi dobio podrsku od drzave za svoj biznis (ne samo u novcu nego i u oslobadjanju od razlicitih birokratskih procedura itd), kada bi drzava promovisala potencijale za investicije itd.. to su sve teme za sebe. I dalje postoje firme koje s vremena na vrijeme traze zaposlenike ili zaposle nekoga ko se pokazao nekako negdje dobar. Mozda je to jako uzak dio populacije i mali procent ali vrijedi pomoci nekome ko bi zelio tu uspjeti. Nakon rada na projektima zaposljavanja i samozaposljavanja u privatnom sektoru, te intenzivne komunikacije sa privatnim sektorom, sto formalno sto neformalno, samo zelim podijeliti misljenja i iskustva sudionika u tom radu sa citateljima na ovom portalu. Koliko god izgleda surovo, moram reci, iz iskustva, da je mnogo mladih dokazalo ovaj clanak iznad i ostavilo upitnik iznad glave ljudima koji su pokusali da nekome pruze priliku. Kontradiktornosti uvijek ima i ne treba kriviti nikoga, samo treba lagano mijenjati svijest i raditi na sebi – to je jedino sto mozemo. A lajati na truli sistem, skolstvo, ko je kriv, ko nije, to mozemo u nedogled i potpuno se slazem sa tim.