Za primjer: Originalnim CV-em privukla pažnju kompanije iz snova

Nina Mufleh uspjela je kreativnom i originalnom biografijom privući pažnju kompanije njenih snova.

Naime, ova djevojka silno želi raditi za Airbnb, turistički servis koji postaje sve popularniji.

Slala je biografije i prijavljivala se na konkurse, međutim odgovora nije bilo. Stoga je odlučila otići korak dalje i direktorima poslati CV koji izgleda baš kao i oficijelna internet stranica Airbnba i odmah je privukla pažnju.

Nina se u CV-u nije obazirala na prošla iskustva, već se fokusirala na ono što zna o turizmu i na koji način može doprinijeti Airbnbu.

Direktori kompanije su je odmah pozvali na razgovor za posao. Za izradu CV-a trebalo joj je sedam dana, a morala je angažirati i dizajnera koji je kreirao stranicu.

Preuzeto sa: http://www.klix.ba/magazin/zanimljivosti/originalnim-cv-em-privukla-paznju-kompanije-iz-snova/150423120?utm_source=facebook

Koliko poznate firme u EU placaju svoje pripravnike/praktikante?

Ovo saznanje za mene je bilo iznenadjujuce: Ne placaju nikako ili vrlo malo!!!

Samo djeca bogataša idu raditi neplacene prakse u renomiranim firmama – jos cudnije.

O cemu se zapravo radi? Poznate, velike korporacije su svjesne da rad kod njih ce uveliko obogatiti biografiju studenta koji dodje na praksu, pa vrlo malo ili nikako ne placaju za rad osobe koja je na praksi. Obzirom da je migracija zbog posla sasvim normalna i redovna stvar u Evropi, nisu svi roditelji u mogucnosti (cesto ne zele) da plate djetetu da stanuje u drugom gradu kako bi dijete zavrsilo praksu u nekoj renomiranoj kompaniji. Iz ovog razloga djeca bogatijih roditelja (koji mogu sebi priustiti) srljaju da dobiju praksu u poznatim firmama, pa i 2 ili 3 takve prakse, samo da bi kasnije u CV-u (biografiji) imali to iskustvo i nasli dobar posao.

Totalni kontrast.

Nasoj omladini je vrh kada u nekoj opstini dobiju praksu/pripravnicki, pa samo nek je opstina. I jos nauce raditi onako kako to nasha administracija zna – kafa za kafom, … cast izuzecima. Ne kazem da treba bjezati od prakse u javnoj instituciji, ali ako nemas vezu da ostanes onda radije potrazi negdje u privatnom sektoru praksu pa se dokazuj i pokazuj, a dobices i priliku da vidis sta je rad.

Dakle,  PRAKSA!

NE ona praksa gdje dobijes papir da na fakultetu pokazes da si ‘odradio’.

Moj savjet je da praksu radis kada god imas vremena. Trazi nacin da radis praksu i na praksi se pokazi sto bolje mozes. Bitno je jako puno komunicirati sa uposlenicima firme u kojoj se radi praksa – jednog dana ce im zatrebati neko i sjetice te se. Naravno da ne mozes puno doprinijeti za mjesec ili tri mjeseca prakse, ali mozes pokazati da se trudis i da si ljubazna osoba koja sa svima uspostavlja komunikaciju, a kada podjes iz firme svi ce ti rado napisati preporuku. Obavezno nakon svakog posla trazi preporuku. Neko ko pocinje nema bogat CV, obogati ga preporukama! Trazi ih vec pri zadnjim danima prakse, komuniciraj sa osobama koje ce dati preporuku da znaju sta da napisu (mozda to nikad prije nisu radili) i nemoj napustiti firmu dok ne dobijes pismo preporuke jer jednog dana kada odes, mnogo je teze sjetiti se i sve napisati. Preporuku nije sramota traziti! To je najnormalnija stvar u poslovnom svijetu.

Plata u toku prakse: vjerovatno ce postojati neka naknada, ali ako praksa ne zahtijeva troskove preseljenja itd, onda uopste nije bitno koliko je placena. Treba biti svjestan i da praktikant cesto ometa druge uposlenike svojim pitanjima, pokusajima da uradi nesto itd.

Super je raditi praksu na prodajno orijentisanim poslovima – da se lakse shvati kako je tesko doci do novca, tj. zaraditi. U prodaji se najbolje vidi kako to zaista izgleda – borba za trziste, kupce, natjecanje sa konkurentima i zarada – odjednom se kockice pocnu slagati. Tu shvatite sta je pravi doprinos. Doprinos nije ono kada cijeli dan radite nesto i umorite se, doprinos je ono kada zaradite novac firmi i tu je bitna razlika. U banci mozete provesti 24 h na poslu, ali ce vas shef samo pitati koliko ste prodali (plasirali kredita, kartica, otvorili racuna itd.). E to je pravi doprinos firmi.  Ako ste danas radili 8 sati i prodali koliko je planirano, svakako da je to shefu draze nego da ste radili 24 h i niste ostvarili cilj. Pokusavam maksimalno pojednostaviti kako bi bilo razumljivo razlicitim strukama i generacijama.

Ukratko:

  • PRAKSU trazite, radite i shvatite je kao ulazak u svijet mogucnosti, kontakata, novih znanja, iskustva, ljudi koji ce vas se nekad poslije sjetiti ako to zasluzite. Pokazite da ste dobar materijal za oblikovanje, suradnju sa kolegama i rad.
  • Nemojte misliti da se samo preko oglasa moze prijaviti na praksu, naprotiv, mnogim firmama ce biti draze da dodjete direktno na vrata i obratite se voljni da pomognete a usput steknete malo iskustva. Firme cesto nemaju vremena niti prostora da smisljaju oglas i oglasavaju iako im treba ispomoc, a cesto ne zele natovariti sebi 100 prijava, tako da su sanse mnogo vece kada se ode direktno i pita. (PS: Nemojte slati roditelje 🙂 )
  • Obavezno trazite preporuku. Pored pisma preporuke napisite sebi u crticama sta ste radili na tom poslu a kasnije ce vam to posluziti da bolje slozite svoj CV.
  • Ako jos uvijek studirate prilike za praksu i posao su vam vece jer uvijek cete upoznati ili sresti nekog kolegu koji je negdje bio na praksi i zna vam reci kome da se obratite, itd. Informacije jako brzo kruze medju studentima.

Ne obazirite se puno sta ce reci ostali, narocito oni sto sjede i piju kafu po cijeli dan jer trud se uvijek isplati – kad tad!

Nadam se da ce barem jednom studentu ovo otvoriti oci i pomoci da sebi olaksa put do pronalaska posla. Jer ovo iznad je isto studiranje. Proaktivno.

Izvinjavam se sto je tekst nekad usmjeren na TI a onda na mnozinu – vi 🙂 Bitno je da je pojednostavljeno i razumljivo… valjda 🙂

Kakva su vasa iskustva?

Sretno!

Prvo – pomiriti se sa cinjenicama (trazim posao)

Ukoliko se jos uvijek skolujes ili studiras, definitivno imas vise vremena i prilika da povecas svoje sanse za posao. Ostali koji ne pripadaju ovoj grupi, moraju malo vise truda da uloze u pronalazenje istih prilika.

  • Odabracu 3 cinjenice sa kojima se svi moramo pomiriti:

1. Zavrsiti faultet vise nije “big deal”

2. Tvoje nije “samo da ucis”

3.  Sva pamet i predmeti na fakultetu te svrstavaju u pocetnika.             Sta znas raditi? Ovisno o fakultetu, ali vjerovatno ne znas nista ili znas “svasta pomalo”. Raditi? Sta znaci RAD?

A sada procitajte slijedeci članak koji ovdje citiram, pa nastavljamo dalje:

Njemačka štampa o problemu nezaposlenosti mladih u BiH: Traže posao, ali ne i  rad, sami krivi za mizeriju u kojoj žive

Njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) donio je članak o bh. omladini “koja ima nerealna očekivanja, traži posao ali ne i rad i da su i sami krivi za mizeriju u kojoj žive”, prenosi Radio Deutsche Welle.

Potresna brojka

– Kada na jugu ili istoku Evrope dođe do nemira, ne prođe dugo a da se oni ne obrazlože visokom stopom nezaposlenosti mladih. Ništa drugačije nije ni sa protestima u BiH. Političari u BiH nisu u stanju da suzbiju nezaposlenost mladih – pisalo je ovih dana, recimo, u švajcarskom listu Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

I zaista, u BiH je, prema navodima Svjetske banke, 58 posto mladih između 15 i 24 godine nezaposleno. To je čak za balkanske standarde potresna brojka.

Da li je BiH država u kojoj korumpirana politička elita ne daje šansu mladim i dobro obrazovanim ljudima? Slovenka Katarina Cvikl, koja od 2012. radi za najbolji Institut za sociološka istraživanja u BiH ‘Populari’, daje drugačiji odgovor na ovo pitanje. Iz empirijski potkrijepljene analize i studije puno se može naučiti o BiH, kao naprimjer da su mnogi nezaposleni mladi Bosanci i Hercegovci sami krivi za mizeriju u kojoj žive. Studija se prije svega bavila apsolventima visokoškolskih ustanova.

Na tu ideju su došli u Institutu “Populari”, tražeći podmladak.

– Iskustvo koje smo stekli s njima bilo je uznemirujuće, od aplikacija za posao, preko intervjua, do radnog morala – kaže Katarina Cvikli dodaje da su i mnogi potencijalni poslodavci stekli su sličan utisak, “tako da smo došli do zaključka da o tome moramo pokrenuti javnu raspravu”.

To im je i uspjelo i to sa veoma provokativnim tezama. U BiH se stalno tvrdi da je loša ekonomska situacija i nedostatak mogućnosti za posao razlog nezaposlenosti. Ali i sami mladi snose svoj dio odgovornosti. To počinje sa nerealnim očekivanjima mnogih apsolvenata. Stalno im govore da su oni elita zemlje i da posao čeka na njih. Njihovi pogledi dolaze i od njihovih profesora, koji uglavnom pripadaju staroj YU-školi.

Iz godine u godinu je u BiH sve više studenata. U posljednjih 15 godina taj broj se udvostručio. U 2000. ih je bilo 58.000, a sada ih je 115.000. Roditelji podupiru svoju djecu u vjerovanju da su oni previše dragocjeni da bi radili neki posao koji nije dovoljno prestižan ili koji nije u skladu sa njihovim obrazovnim profilom, kaže se u studiji Instituta “Populari”. Mnogi studenti ne žele ni da znaju za praksu, za pohađanje semestara na fakultetima u inostranstvu, gdje bi se uz dodatne poslove sami mogli finansirati ili daljem obrazovanju.

Nerealna očekivanja

U Velikoj Britaniji, gdje je Katarina Cvikl završila studij, studenti sami uz raznorazne posliće finansiraju barem dio troškova strašno skupog studija.

Zapravo, kod velikog broja bh. studenata ambicioznost se ispoljava u pogledu njihovih nerealnih očekivanja i to je iskustvo koje je napravio i Davor Odobašić, direktor privatnog portala za posredovanja posla firmama pod nazivom: posao.ba.

– Profesori ih čak ubjeđuju da su neki poslovi za njih sramota. A upravo početnici sa ovakvim gardom nemaju šansi da dobiju ili zadrže posao –  govori Odobašić.

Jasmin Bešić, direktor Omladinskog centra “Kult” stalno pita novopečene akademce kako vide svoju budućnost.

– Mnogi od njih sanjaju da sjede u kafiću i preko telefona orkestriraju svoje saradnike – kaže on.

Ankete pokazuju da su posebno omiljeni poslovi u državnoj službi, u Elektroprivredi ili Telekomu. ‘

– Mnogi mladi ljudi traže posao, ali ne i i da rade i nemaju interesa za rad i zalaganje – dodaje Bešić.

Nije mu jasno kako neko može sa dvadeset i nešto ili 30 godina života biti zadovoljan sa platom od 1.000 KM i istim poslom i pita se: “Pa gdje im je ambicija?”

Ankete pokazuju i da mnogi, u potrazi za poslom, nisu spremni da napuste svoj rodni kraj. Ali, da li mladi ljudi sa ovakvim gardom i stavovima mogu da krive korumpirane političare za to što su nezaposleni?

Institut Populari je kritikovan u BiH zbog ove studije.

– Izvještaj pripisuje krivicu mladima bez poslaiamnestira političare. Osim toga, “Populari” se nije zapitao zbog čega bh. fakulteti proizvode apsolvente koji nemaju šansi da se snađu u poslovnom životu. Kritika nije neosnovana – kaže Katarina Cvikl i najavljuje narednu studiju, koja će se pozabaviti obrazovnim sistemom u BiH, zaključuje se u članku lista Frankfurter Allgemeine Zeitung. ”

Izvor: http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/njemacka-stampa-o-problemu-nezaposlenosti-mladih-u-bih-traze-posao-ali-ne-i-rad-sami-krivi-za-mizeriju-u-kojoj-zive

 

Vjerujem da nije jednostavno pronaci se u ovom tekstu, a vrlo je malo onih koji se nece pronaci tu. Dakle, progutacemo knedlu, POMIRITI SE SA CINJENICAMA i nastaviti dalje.

Cinjenica je i da neki uspiju!!! To ohrabruje!!!

(Ovdje ne govorim o djeci onih koji se lako pobrinu i zaposle ih u zeljene institucije, itd, nego o onima koji svojim trudom dodju do posla.)

Malo obrazlozenja za tri cinjenice koje moramo prihvatiti:

1. Mnooogo mladih je zavrsilo fakultet i tome se niko vise nije zacudio. Bez obzira koji fakultet ste zavrsili, niste sami.  Jedno istrazivanje pokazuje da koeficijent inteligencije IQ utice na uspjeh u karijeri samo od 4 do 10%. (A whole new mind, Daniel H. Pink, 2005) Velike uspjehe u karijeri su cak napravili oni koji su napustili fakultet (ne, ne ohrabrujem nikoga na to, samo govorim da fakultet nije jedini kljuc uspjeha), a da ne nabrajam svima poznate multinacionalne kompanije, spomenucu bosanski dernek.ba i kasnije pik.ba koji je kreiran od strane studenata koji su imali volju, upornost i viziju da nesto naprave prije nego su zavrsili fakultet.

2. Tvoje je “samo da ucis”:  Ovo svi cujemo od nasih roditelja koji su ocito ostali u ‘onom sistemu’ i jos uvijek nisu svjesni da smo odavno u vremenu surovog kapitalizma. Fakultet nikako nije samo ucenje i studiranje.  O ovome cu posebno u narednom postu. I jos nesto, nikad nemojte dozvoliti da roditelji za vas idu pitati poslodavca za posao. Nikada! Jedan mladic koji ima 29 god. mi je nedavno rekao: “Ne znam jos za tu firmu, tata je rekao da ce ici pitati…” I vi tu ocekujete da vas neko shvati ozbiljno i zrelo za rad?!

3. Početnik! Tek kada zavrsis fakultet, ustvari – pocinjes. Ukazana mi je prilika da nakon zavrsetka fakulteta pocnem raditi u bransi koja mi je bila smjer na visim godinama studija. Osjecajuci se doslovno kao tele na samom pocetku karijere, bilo mi je najbitnije da me niko ne pita o mom studiju i smjeru. Sramota da nista ne znam a to dvoje se itekako podudaralo!  RAD – to cemo kasnije obrazloziti.

Iskorijeniti zablude koje nam se nalaze u glavamo, potvrdjeno ili ne, je proces koji traje. Neki ce nas nazvati ludjacima, neki ce se smijati, ali ove zablude ne smiju biti tu ako zelimo sebi povecati sanse da dodjemo do posla.

Mozda moje stavove ne dijele mnogi, ali reci cu da su ovo stavovi nekoliko osoba koje su uspjesne u onome sto rade.

Kada smo prihvatili cinjenice, mozemo krenuti u proces oslobadjanja od zabluda koje su normalne u nasem sistemu  i odluciti svaki dan uraditi nesto sto ce nas pribliziti poslu. Jer, traziti posao ne znaci samo predati nekome molbu/biografiju/CV. Do toga jos nismo dosli 🙂

Sve navedeno se odnosi na licnost i na ono sto jesmo ili mozemo uraditi na sebi, a pustimo sada i vlast i drzavu i procente… Najuporniji uspijevaju.

Sta mislite o navedenim cinjenicama?  Neke vrijedjaju, neki ce se smijati, ali meni bi bilo drago da su nam na fakultetu ovako pricali.

Tražim posao, trazim posao, posao… posao…

Živite u nekoj od država na Balkanu i tražite posao?!

OK, svima je jasno da su statistike crne, da je korupcija usla u sve pore, nepotizam sasvim prisutan. Pricajuci o negativnim i ispricanim stvarima ne postizemo bas mnogo. Ustvari zasto se uopste skolujemo, ulazemo u sebe i u konacnici citamo ovaj post ako cemo biti negativni?

Nece vjecno trajati ni zaposljavanje u javne institucije, nece biti kredita za finansiranje plata zaposlenih tamo, a neko ce morati i vracati kredite, itd. U normalnoj Evropi je sasvim normalno da su plate vece u privatnom sektoru nego u drzavnom i da nije toliko popularno raditi u javnom sektoru kao kod nas.

Trazenje posla:

Odlucih da pisem na ovu temu iz razloga sto mi tokom studija na faultetu niko nije rekao sta trebam raditi, niko nije ispricao pricu kako studenti u EU dolaze do posla, niti je iko pricao o tome kakva je praksa i sta treba uraditi da poboljsamo sebi sanse za posao.

Pa nece bas svi napustiti svoju zemlju i otici u inostranstvo, neki ce ipak ostati!

Nakon nekoliko godina iskustva, rada, trazenja posla, kontakata sa uspjesnim ljudima koji su nekad negdje bili pocetnici, mislim da je korisno da to podijelim sa vama na ovom blog portalu.

Za uvod toliko. Slijede konkretni tekstovi na opisanu temu.

Do slijedeceg teksta – Sretno!

 

 

???????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????